Petrinja je od 18. stoljeća prepoznatljiva po vrsnim majstorima lončarima i njihovim proizvodima.
Izobilje vrlo kvalitetne gline crvenog tona u okolici grada, a ponajviše na području uz rijeku Kupu (posebice na lokacijama Stanci i Čret) i prisustvo dobrih majstora, razlozi su zbog kojih je upravo lončarstvo kroz više stoljeća bilo najrašireniji obrt u Petrinji. Tako de je i prvi ceh uspostavljen u Petrinji 1775. godine, bio upravo lončarski. U njega je bilo udruženo devet lončarskih majstora i devet majstorskih pomoćnika, a svega šest godina kasnije ceh je brojio 56 lončarskih majstora, da bi svoju kulminaciju lončarstvo doseglo oko 1836. godine kada u gradu djeluje 59 lončarskih obrtnika.
Gotovo svi stanovnici pojedinih petrinjskih ulica bili su lončari, npr. Lončarske (nazvane tako zbog velikog broja lončara) i Gajeve (Nove ceste).
Iz tog vremena, o ovim "majstorima topla srca i hladnih ruku", datira petrinjski pučki slogan "topari uvijek u poslu, od gline zamazani" i pjesma:
"Cestovlanci sami su lončari,
što imadu sve za bajsu dadu".
(Izvor: Boris Vrga: PETRINJSKA KERAMIKA, POU Hrvatski dom Petrinja, Galerija "Krsto Hegedušić", 2016., str. 3.-4.)
Od 1893. godine broj petrinjskih lončara stagnira ili se smanjuje jer je prisutna ekonomska kriza u sve većoj mjeri zahvaćala je cjelokupno stanovništvo u Petrinji i šire. Stoga se javljaju pojedinci koji nastoje pomoći razvoju lončarstva, njihovim podizanjem na znatno višu razinu. Nažalost, ovaj i mnogi drugi konstruktivni prijedlozi o podizanju i daljnjem procvatu petrinjskog lončarstva, tek su djelomice bili realizirani nastojanjima Ivana Trpčića, Matije Filjaka, Mile Vod i drugih.
(Izvor: Dr. sc. Ivica Golec: POVIJEST GRADA PETRINJE 1240. - 1592. - 2014., str. 318.-319.)
Matej Stanešić i Valentino Valent, čuvari lončarske tradicije
Današnje petrinjsko lončarstvo nije snažno kao nekada, ali i dalje živi. Lončarsku tradiciju sačuvao je Matej Stanešić, legenda petrinjskog lončarstva Matej Stanešić. Obitelj Stanešić se kroz šest naraštaja bavila obradom čuvene petrinjske gline. Danas je među nama 85-godišni Matej Stanešić, kao posljednji je lončar keramičarske radionice Stucka. Iako je odavno u mirovini, i dalje najveći dio dana provede za lončarskim kolom. Vječito zamazan petrinjskim blatom, naš najpoznatiji lončar čuva tradiciju Petrinje i svoje obitelji. Uspio je u tome, unatoč industrijskoj revoluciji i jeftinoj tvorničkoj keramici koju koristimo danas.
Matej Stanešić i dalje vrti svoje lončarsko kolo, priča priče o nekim davnim lončarima i svoje znanje neumorno prenosi mlađim naraštajima. Prisutan je na svim manifestacijama, sajmovima i događanjima gdje treba promovirati tradiciju i baštinu petrinjskog kraja. Najveću nagradu Matej Stanešić vidi u svom učeniku Valentinu Valent:
„Kad sam već izgubio svu nadu da će se netko prihvatiti ovog posla, kad sam mislio da su sva ona naša predavanja petrinjskim školarcima o oblikovanju gline i sve one promotivne aktivnosti o etnološkom značaju bile uzaludne i da naš vapaj nitko ne čuje, pojavio se nasljednik koji će, nadam se, uspješno nastaviti tradiciju lončarstva u Petrinji“, izjavio je Matej Stanešić za Deutsche Welle.
O svom naukovanju za lončara Valentino Valent kaže:
"Kod majstora Stanešića sam već prvi dan napravio nekakvu posudu za koju je moj učitelj rekao da takvo što još nije vidio. Jednostavno imam neki prirodni dar, oduvijek sam bio kreativan i lončarstvo me privlačilo“.
Valentino Valent je diplomirao telekomunikaciju na Prometnom fakultetu, ali ljubav prema petrinjskom blatu je bila jača od diplome. U struci je radio do prije tri godine, otkada danas 33-godišnji Valentino zajedno sa svojim obitelji uspješno vodi obrt Lončarstvo VAL. Nastavili su tradiciju dugu šest generacija kao jedini nasljednici petrinjske obitelji Stanešić u lončarstvu.
Radi lončarske tradicije u Petrinji postoji turistička ruta Priče s lončarskog ognjišta, a velika stucka postavljena na ulazima u grad izrađena je upravo u spomen petrinjskim lončarima.
Jelena Babić, majka hrvatske moderne keramike
Fenomen petrinjske autorske i umjetničke keramike počinje od samog početka XX. stoljeća, pojavom Jelene Babić (Petrinja, 5. II 1883 — SAD, ?) koja je od 1901. do 1904. godine djelovala kao učiteljica u Petrinji. Za vrijeme svoga boravka, ali i čestih kasnijih dolazaka u rodni grad, ona je proučavala forme narodne lončarije kreirajući nacrte po kojima su petrinjski lončari izrađivali keramičke predmete utilitarne i dekorativne namjene (vaze, doze, pladnjeve, škopionice, servise za čaj i kavu, posude s ljudskim ili životinjskim figurama). Kao školovana slikarica s izrazitim osjećajem za likovne efekte, ona je iste ne samo kreirala, prepuštajući njihovu konačnu izradbu lončarima, već i sukladno crtački ornamentirala i višebojno ocakljivala. Stoga se može zaključiti kako su njezina nastojanja na uzdizanju naše primijenjene umjetnosti na viši estetski nivo u sebi izmirivala visoke umjetničke standarde i plemenite nacionalne osjećaje o čemu je jednom prigodom izjavila sljedeće:
- „I naročito ne treba umjetni obrt smatrati kao jednu granu podređenu likovnoj umjetnosti. To apsolutno ne, i nikako, jer se u tome može pokazati isti onaj dar slobode i shvaćanja za nešto više. I u umjetnom obrtu ima onoga čemu vas ne može naučiti nikakva škola, ono što čovjek samo iz sebe samoga može dati. Mi u svojoj zemlji imamo široko polje djelatnosti, jer su u našem narodu neprocjenjive riznice iz kojih možemo uvijek crpsti pobude, utiske u svojoj duši prokuhati, i tako prerađene, dati ih u svijet.“
(Izvor: Boris Vrga: PETRINJSKA KERAMIKA, POU Hrvatski dom Petrinja, Galerija "Krsto Hegedušić", 2016., str. 10.)
Fotografija: kolaž, Jelena Babić i njeni radovi. Preuzeto s interneta.
Mila Vod, prva hrvatska akademska kiparica
Kiparica Mila Vod, punim imenom Ludmila Wodsedalek (1888. -1968.) u Budumpešti, prva hrvatska akademska kiparica, ali i pjesnikinja te pedagoginja, djeluje u Petrinji od 1920. do 1933. godine.
Uredivši skroman atelijer u svom petrinjskom domu, u kojem je živjela sa suprugom kiparom Viktorom Samuelom Bernfestom o njihova dva sina, predala se modeliranju, uglavnom u terakoti (pečenoj glini), zbog njene dostupnosti i podatnosti. Glinu je pekla u radionicama petrinjskih lončarskih majstora Stanešića, Križanića i drugih. Bila je vrlo aktivna u društvenom životu Petrinje. Nastojala je u gradu intenzivirati zanimanje za likovnu umjetnost, npr. neposrednim radom s domaćim lončarima i Ženskom udrugom za promicanje kućne tekstilne industrije te organizacijom izložbi i javnih predavanja.
Radila je na mjestu nastavnice vještina na Učiteljskoj školi i gimnaziji gdje je odgojila brojne generacije đaka, utječući u njihovom opredjeljenju za umjetnički poziv. Otkrila je keramičarske talent i kao mentor uputila u tajne modeliranja Blanku Dužanec, Milku Vukelić, Ljerku Stilinović, Tonku Stranski, Katarinu Čeak, Dragu Kodrića i druge. Pritom je – srećom za našu keramičarsku umjetnost – umjela nadvladati poteškoće koje joj je stvarao srednjoškolski sustav sklon šablonama i kalupima, ali isto tako i konzervativan, nerijetko i omalovažavajući odnos pojedinih javnih osoba iz lokalne sredine. Studirajući petrinjsku pučku umjetnost i upijajući prizore iz narodnog života, Mila Vod realizirala je niz radova inspiriranih folklorom.
U Petrinji ju zatiče vijest o tragičnoj smrti (atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini) Stjepana Radića, 1928. godine. Odbor za podizanje spomenika zadatak izrade spomenika povjerio je upravo Mili Vod. Petrinja je tako postala mjesto u kojem je izrađen prvi spomenik Radiću, ali i prvi javni spomenik koji je na našim prostorima izradila kiparica.
